Versailles je svojevremeno bio najveličanstvenija palača svijeta, a do današnjih dana ostala je sinonim za „over-the-top“ raskoš. Mnogi turisti znatiželjno ga obilaze i dive se nakićenim dvoranama, a mi smo istražili i izdvojili neka od čudnih dvorskih pravila ponašanja za vrijeme njegova zlatnog doba.

Pravila ponašanja u Versaillesu bila su komplicirana i kićena kao i umjetnine i namještaj koje su ispunjavale njegove prostorije. I najmanji detalji života na dvoru bili su propisani i regulirani raznim pravilima ponašanja. Najčešće su ta pravila bila potpuno bizarna, no u potpunom skladu s osebujnom ličnosti Louisa XIV.

Godine 1682. kralj Louis XIV službeno je preselio dvor u Versailles, gdje se prije nalazila kraljevska lovačka rezidencija. Louis ju je preobrazio u ogromno, veličanstveno zdanje koje je postalo simbol francuske monarhije, namijenjeno izazivanju uzdaha oduševljenja. Uz veličanstvene vrtove, impresivne hodnike i nezaboravne umjetnine, služio je Louisu XIV i njegovim nasljednicima kao sredstvo za pokazivanje moći i autoriteta monarhije. Bio je centar kraljevskog svijeta sve do Francuske Revolucije koja je naglavačke preokrenula cijelu zemlju.

Versailles je bio poput svijeta za sebe, sa sustavom koji je nalagao pravila ponašanja ovisno o položaju osobe u hijerarhiji. Svaki dvoranin bio je tamo s jednom jedinom zadaćom: biti kralju na usluzi i postati dijelom vrlo elaboriranog sustava dvorskih rituala koji su jasno definirali rang plemstva. Neki detalji dvorskog života zaista su nas iznenadili.

Primjerice, dvorani su imali prilično čudan stav o tome gdje se mogu olakšati kada priroda zazove. Uz sva stroga pravila i protokole, stanovnike dvorca nije bilo briga gdje će obaviti nuždu! U svojim memoarima o životu u Versaillesu, Louis de Rouvroy – vojvoda Saint-Simon, prepričao je kako je princeza od Harcourta rutinski obavljala nuždu u hodnicima, što je poprilično ljutilo sluge koji su morali čistiti za njom.

Ona je smatrala da joj njen plemićki status i plava krv dopuštaju takvo ponašanje te da je ispod njene razine da se zaustavi i upotrijebi zatvoreni zahod. Ponekad se čak nije ni zaustavljala, nego je hodajući obavljala nuždu. No i nedostatak vodovodnog sustava značio je da su se fekalije raznosile po cijelome dvorcu. Drugim riječima, Versailles je bio prekrasna, ali smrdljiva palača, što su i njeni posjetitelji često komentirali. Suprotno uvriježenom mišljenju, ljudi su se i tada kupali, no ne tako često kao danas. Često kupanje, pogotovo u toploj vodi, smatralo se lošim po zdravlje. Kao što znamo, topla voda otvara pore, čega su ljudi bili svjesni i tada. Budući da voda tada nije bila čista kao danas, vjerovali su da će kroz pore u tijelo ući razne bolesti. Kralj je imao rituale vezane uz kupanje, bio je to svojevrsni društveni događaj, a u palači je imao cijeli apartman u kojemu je bila mramorna kada, odnosno mali bazen u kojemu se kralj „namakao“ satima. Kupanje se smatralo luksuzom, a pridodamo li tome vjerovanje o štetnosti po zdravlje, većina se ljudi prala u zaista rijetkim prilikama. Zato su se dvorcem širili razni neugodni mirisi, a brojni slojevi odjeće od kojih se sastojala dvorska „uniforma“ nisu olakšavali situaciju.

Nužda se obavljala u noćne posude, a članovi kraljevske obitelji u sobama su imali stolce s ugrađenom rupom ispod koje su se nalazile posude. Danas se obavljanje nužde smatra privatnim činom, no tada nisu bili previše zabrinuti oko privatnosti. Neki su plemići primali posjetitelje sjedeći na zahodu. Problem je bio u tome što su se posude nakon obavljanja nužde morale iznositi van i bacati u najbližu rupu namijenjenu fekalijama. Često su se jednostavne praznile kroz prozor jer su neke sobe ogromnog dvorca bile toliko udaljene da bi put do izlaza bio predug. Bilo je i „javnih“ zahoda, no bili su u tako lošem stanju, da su ljudi radije obavljali nuždu na drugim mjestima.

Kako bi se prikrili svi ti smradovi, koristile su se obilne količine parfema. Parfemi su često samo pogoršavali stvar jer su se njihovi intenzivni mirisi spajali s ostalim smradovima. Koristilo ga se u tolikim količinama da su mnoge žene zbog intenziteta mirisa u kombinaciji s čvrsto zategnutim korzetima često padale u nesvijest.

Čak je i prilično rutinska radnja poput kucanja bila ritualizirana i regulirana pravilima. Kucanje se smatralo nepristojnim, a umjesto toga dvorani su morali noktima grepsti po vratima. Ovaj diskretni sistem bio je jedini način na koji je netko mogao najaviti svoj ulazak u prostoriju. Zbog toga su stanovnici Versaillesa puštali jedan dugački nokat namijenjen grebanju po vratima.

Od dvorana se očekivalo odijevanje sukladno njihovu položaju. Možda najvažniji dio njihovih odijela bile su cipele s visokim petama za muškarce i žene, a taj je trend pokrenuo Louis XIV. Cipele s crvenim potpeticama bile su najveći modni hit (sada znamo gdje je Louboutin dobio inspiraciju). U skladu sa svojom osebujnom i hirovitom personom, proglasio je da samo određeni plemići mogu nositi cipele crvenih potpetica slične njegovima. Za većinu dvorana bilo je prilično financijski zahtjevno pratiti versajsku modu, dok je kralju to bio samo još jedan od načina na koji je kontrolirao i procjenjivao stanovnike dvora – nitko nije bio siguran.

Osim toga, dvorske haljine bile su toliko teške da su žene morale vježbati kretanje u njima! Predstavljanje pred kraljem i kraljicom bila je zadnja kušnja pred službeni ulazak u dvrske krugove. Prilikom predstavljanja pred vladarem, žene su morale nositi punu opremu koja je uključivala teške suknje koje su u struku bile stisnute nemilosrdno zategnutim korzetima od kitove kosti. Takvi kompleti bili su toliko teški i neudobni da su žene morale trenirati kretanje u njima.

Prilikom ceremonije predstavljanja žene su se morale nekoliko puta lagano nakloniti približavajući se kralju i kraljici, a to je već bilo dovoljno nezgrapno i zahtjevno. Ali ono što je zahtijevalo najviše treniranja bilo je raditi to isto u suprotnom smjeru. Kralju se nikada nije smjelo okrenuti leđa, tako da su žene morale izaći iz prostorije hodajući unatrag i klanjajući se u isto vrijeme te pritom voditi računa o tome da se ne spotaknu i padnu preko haljine. Ovo je bio odlučujući trenutak za žene koje su željele postati dijelom dvorskog života.

Proučivši ova pravila, zahvalni smo što živimo u doba demokracije i…čistoće 😛

 

Za My Travel Map piše: Barbara Ljubić